Saznajte Svoj Broj Anđela

Kako me to što sam bila maćeha skoro odbilo od djece

Kao maćeha, mogu vam reći da nije uvijek lako. Zapravo, ponekad može biti teško. No, unatoč izazovima, ne bih to mijenjao ni za što na svijetu. Evo zašto: to što sam maćeha dalo mi je jedinstven pogled na roditeljstvo. Iz prve sam ruke vidio što funkcionira, a što ne, i naučio sam kako biti strpljiv i pun razumijevanja sa svojom djecom – čak i kada me izluđuju! Osim toga, također sam otkrio da ne postoji ništa poput veze između roditelja i djeteta – čak i ako nisu u krvnom srodstvu. I, na kraju krajeva, to je ono što je stvarno bitno.


Nikada nisam bila potpuno uvjerena da želim imati djecu, a izlazak s tipom s djecom učinio me još manje uvjerenom. Zapravo, to me skoro potpuno odbilo od te ideje. Evo što sam naučila o roditeljstvu postavši maćeha:

Djeca postavljaju puno pitanja.

Nitko me nije mogao pripremiti na to koliko su ta djeca radoznala. Da, imala sam iskustva s čuvanjem djece, ali mislila sam da me toliko pitaju samo zato što sam nova i sjajna. Nije istina. Djeca stalno postavljaju gomilu pitanja. To nikad ne završava.

Djeca pomiču granice.

Na neki način sam pretpostavio da se djeca odbijaju zbog toga tko sam ja: tatina nova djevojka. Ispostavilo se da to nije u potpunosti točno. Djeca se guraju sa svima. Ti mali propalice ne vole ništa više od pronalaženja rupe u zakonu koje odrasli kreiraju. To je iscrpljujuće.

Djecu treba učiti ponašanju za stolom.

Bio sam šokiran kada sam saznao da nismo rođeni da znamo kako se ponašati za stolom. Iskreno, nikada mi nije palo na pamet da postoje mali ljudi koji ne znaju da bi trebali zatvoriti usta dok žvaču ili da se smatra nepristojnim praviti grčevite face pred tanjurom s hranom.


Djeca dodiruju sve.

Zašto? Zašto to rade? Kad sam tek počela živjeti s djecom, bojala sam se obiteljskih izleta u trgovinu. Bila sam toliko iritirana načinom na koji su morali posegnuti i dirati sve police da sam počela sama ići u kupovinu. Na kraju sam uspio prozreti kroz zasljepljujući bijes i shvatiti da su sva djeca taktilna, a ne samo ona s kojima živim.

Djeca stvaraju puno rublja.

Svi nosimo samo jednu odjeću dnevno, zar ne? Pa što oni rade? Izvlače li samo odjeću iz komode, zgnječu je u loptu i bacaju u košaru za rublje? Ne shvaćam!


>